Pohlepnost je loša osobina koja ništa dobro ne donosi ni onome ko je gaji u sebi, a ni ljudima u okolini.
Pohlepni ljudi misle da će živjeti vječno. Oni konstantno stvari trpaju u svoje krilo kako bi osigurali svoju dobrobit. Ti ljudi prelaze preko tuđe sreće i tuđih emocija kako bi sebe opskrbili stvarima. Pohlepni ljudi ne samo da nanose štetu drugima, već i svom biću.
Pohlepnost je loša osobina koja izjeda čovjeka. Onaj ko uvijek želi više nikada neće biti zadovoljan onime što ima, a to je najbrži put za propast. Do sad smo naučili da je zahvalnost majka svakog uspjeha i obilja. Ali ne zahvalnost za bogat i raskošan život, već zahvalnost i za ono malo oskudno što imamo.
Svako za sebe želi velikodušnog partnera. Velikodušan prema novcu, velikodušan prema emocijama i svemu ostalom. A oni pohlepni… to nikome ne treba. Život sa pohlepnom osobom je tužan život. To je konstantno uskraćivanje svega na sebi samo da bi se drugome pružilo.
Kada živite sa pojlepnim čovjekom počinjete gubiti radost i želju da sa nekim nešto dijelite. Kada svaki dan gledate kako ljudska pohlepnost nema granice tada počinjete tonuti u crnu rupu koju drugi čovjek pod vama vije. Sve je prolazno, osim ljudske pohlepnosti.
Ona uvijek stoji tu kao velika sjenka nad vašim leđima i kvari vam raspoloženje. Ne poboljšava se sa godina, već postaje samo gora. Ljudi postaju toliko pohlepni da misle da će živjeti duže nego što je iko na ovoj zemlji. Očekuju da će sve to što otmu za sebe ponijeti na drugi svijet.
Koliko god da pohlepan čovjek toga zgrće u svoje krilo, njemu će uvijek svega biti malo. To je najveća kazna pohlepnosti – vječito nezadovoljstvo. Takvim ljudima je potreban veliki šamar realnosti, i lekcija da nauče živjeti u sadašnjosti, a ne za budućnost koja ko zna kakva će biti.
Nema komentara