Osećanje krivice je nefunkcionalno, nezdravo osećanje, koje osobu može odvesti u razne oblike autodestruktivnog ponašanja: samokažnjavanje, depresivnost i precenjivanje lične odgovornosti. Takva osoba čvrsto veruje da nipošto nije smela da pogreši u datim okolnostima i da to što je pogrešila/o govori o tome da je ona/on loš čovek.

U ovakvom verovanju nailazimo na dve iracionalne komponente u mišljenju. Prva je apsolutistički zahtev za sopstvenom nepogrešivošću, a druga – preterana generalizacija (ako sam loše postupio to znači da sam loš čovek, psiholog V. Mišić). Najveći problem s ovim nagrizajućim, nepodnošljivim osećanjem, koje može uticati na sve oblasti našeg života, jeste taj što nam je ono usađeno veoma rano, još u periodu kada smo tek sticali osećanje odgovornosti. Ono što stavlja armaturu na ove negativne temelje jeste nemanje saznanja da nikada ne možemo biti odgovorni za osećanja i reakcije drugih.

„Osnovno je pravilo da su emocije ljudske reakcije i da je svako odgovoran za svoju reakciju. Ponašanje drugih ne izaziva emocionalne reakcije drugih već ih poziva, a da li će se neko odazvati pozivu to zavisi od njega samog“. (Z. Milivojević)

Paradoksalno, od malena iskrivljeno verujemo. Ja sam, na primer, mislila da je tata dobio šećernu bolest od sekiracije zbog mene, da je mama bila rastrojena i tužna zbog mog impulsivnog ponašanja u pubertetu (tada nisam znala da je ona istovremeno prolazila kroz klimaks, a sada pouzdano znam da je klimaks teži od puberteta), da je to što brat nema svoju sobu, a želeo ju je, moja krivica, da je patnja dečaka koji mi se bezuspešno udvarao znak da sam uobražena, da se drugarica naljutila na mene zato što sam joj dosadna, a ne zato što je bila prirodno i detinje zavidna na uspehe koje sam postizala a u koje su joj njeni roditelji upirali prstom kao u primer prave dobre devojčice.

Za primere sam uzela događaje iz doba kojeg sam u stanju da se setim. Problem je u tome što se ovaj stav formirao još mnogo ranije: na primer, sećam se dobro sna (imala sam pet i po godina) u kojem tatu gaze kola jer trči preko ulice za mnom, a ja bežim jer sam neposlušna, još bih da se igram.

Drugim rečima, osećanje krivice u nas se usadi jednako rano kao i uverenje da nismo dovoljno dobri. Jedno bez drugog ne mogu.

Problem je u tome što proporcionalno rastu jer se svakodnevno susrećemo sa mogućnošću da nešto pogrešimo (tj. ne uradimo kako bi trebalo, kako je očekivano, kako bi uradio neko drugi ili kako je moguće uraditi) – od škole, rodbinskih odnosa, prijateljskih, partnerskih, fakulteta, posla koji obavljamo, i tako dalje. Naravno, niko ne propušta priliku da nam na greške ukaže, uveren da nam čini uslugu jer tako se postaje ispravan i dobar čovek (skoro groteskno, s obzirom na to da niko od onih koji nas uče ili savetuju ne misli o sebi da je dobar ili ispravan). Na već formiranu bazu, na postavljene temelje (po)grešnosti i krivice, svaka kritika, neuspeh, konflikt ili odbacivanje, prionuće snažno i nepokolebljivo, tako da ih nikakva uteha niti razuveravanje neće moći ublažiti.

Što više sazrevam i učim o sebi i drugima, to se više produbljuje moje razumevanje i stvara sve jasnije uverenje da NIKO NI ZA ŠTA NIJE KRIV.

Svako je uvek radio samo onako kako je mogao, znao i umeo; svačije ponašanje određeno je nizom okolnosti i uslovljenosti.

Svi mi smo se, još od samog rođenja, svojski trudili samo u nekoliko stvari: da preživimo, da budemo srećni i da zadovoljimo svoje primarne potrebe. Začudili biste se koliko su nam potrebe slične, iako se načini na koje ih zadovoljavamo razlikuju. Među te naše primarne potrebe (pored egzistencijalnih i fizioloških, koje se odnose na preživljavanje) spadaju: potreba za bliskošću, ljubavlju, dodirom, priznanjem, zadovoljstvom, izazovom, sigurnošću, samoostvarenjem, i slično.

Već u prvim godinama života bivamo izloženi uslovljavanjima od strane bližnjih, a odmah zatim društva, vrtića, škole i šire zajednice. Ove uslovljenosti nazivaju se vaspitanje, socijalizacija ili, kako roditelji to vole da kažu: „izgradnja čoveka“.

Kako dete ništa ne zna o tom graditeljskom poduhvatu, niti značenju koje vaspitanje treba da odigra u njegovom kasnijem životu, (jer dete živi sada i ovde), ono počinje da izgrađuje svoje sisteme odgovora na postavljene uslove. Ovi sistemi zovu se odbrambeni mehanizmi, a ono što mali čovek počinje da razvija jeste ego koji se svakim danom sve više udaljava od autentičnog detinjeg bića i božanske prirode (mehanizmi odbrane su učenjem stečeni nesvesni načini reagovanja na različite oblike osujećenosti; na taj način ličnost pokušava da sačuva samopoštovanje, razreši tenzije i obezbedi prihvatljivo ponašanje u svojoj sredini).

U tom stanju „neokejnosti“ i svega što iz toga proističe, u neprekidnom osećanju krivice i pogrešnosti, čovek provede najčešće prvu polovinu svog života.

Kada, umoran i iscrpljen od svega, jednoga dana posegne za promenama najčešće čuje savete: Moraš da voliš sebe; veruj u sebe; budi ono što jesi; budi prirodan, spontan, autentičan; živi svoj život… Ono što sam ja doživela na svom razvojnom putu, a što je sam razvoj znatno otežavalo i više nego jednom me vratilo na sam početak, jeste to da su ovi saveti bili samo obične floskule koje su još više unele zabunu, nemir i patnju u moje nesigurno i nesrećno biće.

Jer, taj poziv na autentičnost, prirodnost i spontanost nije podrazumevao sve aspekte moje (ili bilo čije) ličnosti. To nije bio istinski poziv na iskrenost i istinu – jer kad god se moja iskrenost i istina nekome ne bi dopala, usledila bi kazna, odbacivanje ili odmazda; kada su me pozivali na spontano izražavanje osećanja nisu bili kadri da podrže i moju ljutnju, bes ili ogorčenje; nije bilo govora o tome da nečija priroda (na primer, moja) sme biti inertna, plaha, mušičava. Te osobine namah su prozivane manama, zahtevalo se njihovo hitno korigovanje. A sve da bih mogla biti „bezuslovno voljena“… (iz moje knjige „Ljubav bez iluzija“).

Napuštanje osećanja krivice jedan je od neophodnih uslova za postizanje osećanja lične vrednosti, slobode i nezavisnosti.

Sve dok živite pod pritiskom ovog tereta verovaćete da niste dovoljno dobri, živeti u neoprostu prema sebi (a time i prema drugima), biti neslobodni i zavisni od svih onih za koje verujete da im nešto dugujete. Istina je da niko nikome ništa ne duguje (osim u slučaju ako ste nekome posudili, ili pak, od nekoga posudili novac).

IVANA 

Nema komentara

Komentariši