Dok se s jedne strane sve više žena bori da same izgrade svoj status, karijeru i identitet, s druge strane postoji i ona druga krajnost – žene koje ne rade, ne stvaraju, ali troše. I to obilno. Luksuzne torbe, estetske intervencije, putovanja, večere, lifestyle kao sa Instagrama… ali nijedna stavka nije plod njihovog znoja. To su žene koje ne samo da zavise od muževljevog novčanika, već se u toj zavisnosti – bahate.

Život kao Instagram story

Na prvi pogled – glamur. Sjaj. Savršeno sređeni nokti, frizura, bunde, brendirane tašne, story iz Dubaija, kafica u Parizu, „spontana“ slika iz beauty salona. Ali iza tog sjaja često ne stoji rad, već vešto isplanirana logistika oko toga koga izabrati, a ne kako uspeti. One ne zarađuju – one uživaju u zaradi nekog drugog. Pritom, sebe vide kao „investiciju“ – u svoju lepotu, svoju „ženskost“ i sposobnost da „održe“ partnera zainteresovanim.

Istraživanje britanske agencije YouGov pokazalo je da 22% žena između 25 i 40 godina u urbanim sredinama priznaje da im je finansijska sigurnost partnera primarni kriterijum u izboru budućeg muža. U istom istraživanju, trećina ispitanica je navela da ne bi imala problem da ne radi, ako partner dobro zarađuje – a više od polovine njih bi želelo „luksuzan stil života, makar to značilo i potpuno finansijsko oslanjanje na partnera“.

„Brendirana od glave do pete – a nikad u životu ništa sama nije kupila.“

Novac kao status, ne sredstvo

U tim odnosima, novac nije sredstvo – već statusna iskaznica. On je znak da je „dobro odabrala“, da „ne mora ništa“, da „zaslužuje sve“. Problem nastaje kada partner poželi ravnotežu – emocionalnu, praktičnu ili čak finansijsku. Tada često dolazi do odbijanja, otpora, pa čak i podsmeha. Jer zašto bi se ona menjala kad „živi kao kraljica“?

Jedan od primera je fenomen tzv. “trophy wife” – žena koja izgleda reprezentativno, ali je njen doprinos vezi isključivo estetske i potrošačke prirode. Psiholozi navode da ovakav model veze funkcioniše dokle god se muškarac oseća dominantno – ali kad dođe kriza, smanjenje prihoda, bolest ili emotivni raskol – veza pada kao kula od karata.

„Ne radi, ali troši kao da je generalni direktor firme koju nikad nije osnovala.“

Odsustvo samosvesti, prisustvo drskosti

Paradoksalno, što manje same doprinose, to češće imaju veća očekivanja. Arogancija, razmaženost, osećaj da im „sve pripada“, bez stvarne svesti o ceni tog luksuza – kako psihološkoj, tako i materijalnoj. Ove žene često nemaju predstavu koliko vremena, truda, stresa ili odgovornosti stoji iza kartice koju nonšalantno vade kad „pada novi šoping dan“.

Primer iz prakse: U jednoj anketi objavljenoj u Forbes Women, uspešni biznismeni koji su u braku s „životnim stilom u prvom planu“ priznali su da, iako im takve žene daju određeni društveni status, često osećaju pritisak da stalno „održavaju iluziju“, čak i kada su lično iscrpljeni, depresivni ili finansijski opterećeni.

Kult konzumerizma, ne ljubavi

U ovim odnosima često nema ni autentične bliskosti ni partnerstva. Veza se pretvara u transakciju: „ja izgledam kako ti želiš, ti mi plaćaš kako ja želim“. Ljubav postaje sekundarna stvar – dokle god luksuzni standardi stoje, sve funkcioniše. Ali čim on popusti – počinje emotivno povlačenje, kritika, pa i zamena novčano “jačim” partnerom.

Psiholozi ovo zovu narcističkim parazitizmom – gde jedan partner crpi resurse drugog, dok mu daje iluziju da je to „njegov izbor“ i da je „privilegovan“ time što je s njom.

„Zahtevati luksuz, a nuditi samo lice – to nije ljubav. To je dogovor. I to loš.“

Šta je rešenje?

Ni ova krajnost nije održiva. Rešenje nije u osudi žena koje žele komfor – već u osvešćivanju da prava vrednost ne dolazi iz potrošnje, već iz doprinosa. Žena ne mora biti CEO, ali mora imati svrhu, samostalnost i minimum samopoštovanja koje ne zavisi od jačine tuđe kartice.

Ne postoji ništa loše u tome da partner poklanja, podržava, pomaže. Ali kad jedna osoba sve daje, a druga samo troši i zahteva – to nije ljubav. To je finansijska zavisnost zamaskirana kao „moderno ženstveno ponašanje“.

 

Nisu problem žene koje ne rade. Problem su one koje ne stvaraju – ništa, osim računa.

Brendirana torba – a nikad brendirala ništa sama.

Estetska operacija – a karakter ostao neobrađen.

Instagram pun luksuza, a prazna kuća, prazna duša.

Jer stvar nije u tome da ti neko plati život.

Nego da znaš kako da budeš životna partnerka – a ne projektni trošak.

Možeš da budeš skupa, ali budi i vredna.

 

Kontrast – nije svaka žena koja ne radi bahata

Da budemo jasni – ne radi se o tome da žena mora da zarađuje kako bi bila „vredna“. Ima mnogo žena koje ne rade formalno, ali vode domaćinstvo, odgajaju decu, upravljaju porodičnim finansijama, podržavaju muževe kroz izazove – i sve to bez arogancije, sa poštovanjem, zahvalnošću i ravnotežom. One nisu potrošači – one su tiha snaga doma.

Razlika je jednostavna:

  • Jedna žena sedi kući, ali upravlja stvarima. Drži porodicu na okupu. Pomaže, stvara red, emocionalno i praktično učestvuje.

  • Druga sedi kući, a samo klikće po sajtovima sa luksuznim torbama. I čeka. Da joj se kupi. Plati. Objasni. Izvini. I ponovo – plati.

 

Na kraju, prava vrednost žene ne meri se brendom na torbi, već snagom kojom stoji na svojim nogama – bilo da zarađuje ili gradi dom.

 

VLADARKA

Nema komentara

Komentariši