Osećanje krivice prema REBT psihoterapijskom pristupu predstavlja štetnu i nezdravu emociju. Često se javlja u sklopu nekih oblika depresije, kod osoba koje su sklone autoagresiji koja se ispoljava u vidu samooptuživanja. Povod za osećanje krivice može biti neki događaj čije značenje se odnosi na kršenje neke moralne norme (pravila) ili povredu osećanja najčešće neke bliske osobe.

Osobe sklone osećanjima krivice sklone su da preuveličavaju sopstvenu odgovornost za počinjene prekršaje i minimalizuju odgovornost drugih učesnika u događaju. Takođe, osobe sklone osećanima krivice sklone su i da preuveličavaju mogućnost kazne ili odmazde koja bi mogla uslediti za njihovo ponašanje.

Osećanje krivice je nazdravo osećanje jer osobu često može voditi u samokažnjavanje, depresivnost ili potpuno poricanje lične odgovornosti. Osećanje krivice je izraz autoagresivnog stava prema sebi. Osoba koja proizvodi osećanje krivice čvrsto veruje da nipošto nije smela da pogreši u datim okolnostima i da to što je pogrešila/o govori o tome da je ona/on loš čovek.

U ovakvom verovanju nailazimo na dve iracionalne komponete u mišljenju. Prva je apsolutistički zahtev prema sebi o nepogrešivosti a druga, preterana generalizacija (ako sam loše postupio to znači da sam loš čovek).

Zdrava alternativa osećanju krivice je osećanje kajanja. Osoba koja se kaje prihvata ličnu odgovornost za sopstvene postpuke ali ne precenjuje svoju odgovornost i negeneralizuje procenu svog ponašanja na procenu celokupne ličnosti. Osoba koja se kaje povodom nekog počinjenog prekršaja razmatra svoje postupke u kontekstu ostalih pratećih događaja i na taj način preraspodeljuje odgovornost na sebe i druge učesnike u negativnog događaju. Osoba uzima u obzir olakšavajuće faktore i neisčekuje nužno kaznu i odmazdu.

Kajanje je zdrava emocija jer osobi omogućava da prevaziđe bol koji prati uviđanje sopstvene greške i ostavlja osobi mogućnost da na konstruktivan način promeni svoje ponašanje u budućnosti ili pokuša da nadokandi štetu.

Intenzivna i hronična osećanja krivice možemo sresti kod nekih oblika depresije a potpuno odsustvo osećanja krivice i kajanja kod psihopatije. Ono što je najdestruktivnije u osećanju krivice jeste samokažnjavanje. Samokažnjavanje nije korisno jer ne motiviše osobu na promenu ponašanja već samo na izbegavanje ponašanja koje je označeno kao nemoralno ili pogrešno.

Za razliku od toga, kajanje predstavlja zreliji, racionalniji i složeniji način odnošenja prema sopstvenim greškama i proceni lične odgovornosti, što otvara više prostora za konstruktivnu samokritiku i korigovanje sopstvenog ponašanja.

Važan aspekt u proceni lične odgovornosti je postojanje namere (da li je osoba počinilac imala nameru ili motiv) da se izvede neko ponašanje. Odsustvo namere umanjuje stepen lične odgovornisti za posledice nekog ponašanja i u tom slučaju odgovornost se preraspodeljuje i na druge učesnike u događaju. Drugi važan činilac jeste predvidljivost mogućih ishoda nekog ponašanja (da li je osoba uzela u obzir dok kakvih sve posledica može dovesti određeno ponašanje).

Primer za to je pijani vozač koji je pregazio dete koje je pretrčavalo ulicu. Iako je dete pretrčavalo ulicu vozač je odgovoran jer je mogao da predvidi da alkohol umanjuje sposobnost da se brzo i precizno reaguje u opasnim i iznenadnim situacijama. Iako vozač nije imao nameru da nekoga povredi on/ona snosi ličnu odgovornost za nastalu nesreću.

Osobe koje su sklone intenzivnim i hroničnim osećanjima krivice ne uzimaju u obzir ove faktore pri proceni lične odgovornosti za počinjeni akt. Ove osobe krive i kažnjavaju sebe previđajući činjenice da nisu imale nameru da učine nešto loše kao i da nisu bile u stanju da predvide sve moguće ishode nekog svog ponašanja u datim okolnostima. Ove osobe zapravo potcenjuju značaj okolnosti i sebi pridaju značaj svemoćne (omnipotentne) osobe koja nema prava da greši.

S obzriom da su ljudi nesavršena bića, skloni su greškama. Odustajanje od iracionalnog zahteva da se nikada i ni pod kojim uslovima ne sme grešiti značajno može smanjiti osećaj krivice. Kada osoba prihvati da je smela da pogreši iako to nije želela, preboli nepovoljne posledice (umesto da se samokažnjava) biće u stanju da promeni svoje ponašanje u budućnosti i normalno nastavi dalje svoj život bez samooptuživanja.

Izvor: dipl. psiholog Vladimir Mišić

Nema komentara

Komentariši