Oni koji su na životnom putu već doživeli dovoljno boli, dovoljno gubitaka, dovoljno udaraca, rastanaka, izdaja, nestabilnosti, razočaranja (naročito u najranijem periodu)… od ponovne boli i gubitaka mogu se zaštititi i vrlo čestim, nesvesnim psihološkim mehanizmom – mehanizmom zaštite od dobitaka.
 
To je ono kada psiholozi kažu – “strah od uspeha” (wtf, kako strah od uspeha… zapitao se svako ikad). Da bismo zašli malo dublje u ovaj mehanizam, hajde da mu priđemo iz bihejviralnog tj. ponašajnog ugla, te vidimo kako se to ponaša osoba koje sebe štiti od gubitaka štiteći se i od dobitaka. Dakle, oni koji se štite od dobitaka i uspeha (a realno, svi smo mi makar pomalo “ti” ljudi), čine sledeće stvari:
 
✅ Ne uspostavljaju ZAISTA bliske odnose, bilo partnerske, prijateljske, porodične ili bilo koje druge… ne puštaju gotovo nikoga blizu. Sa strane može delovati da postoji namera za time, da se svojski trude, ali pravu bliskost sprečava (nesvestan) izbor emocionalno nedostupnih ili na drugi način neadektavnih partnera sa kojima je dinamika haotična, svađalačka, nestalna, nezdrava, neispunjavajuća… Nesvesna logika odbrambenog mehanizma glasi – “ako ne uđem u odnos zaista, ako se ne posvetim zaista, i ako nakon toga izgubim ovu vezu – nisam izgubio ništa važno. Zaštićen sam od pravog gubitka ako nikada nije bilo ni dobitka”.
 
✅ Ne idu ZAISTA za svojim “snovima”. Ne mora to uvek biti u formi plaćenog posla – to može biti i negovanje interesovanja, svojih talenata, učenje onog instrumenta ili jezika koji smo oduvek želeli da naučimo, pa i da, pokretanje onog projekta ili biznisa koji smo oduvek želeli da pokrenemo… ma koliko mali i skromni bili, ali koji su nama, iz nekog razloga koji osećamo u dubini naše duše, itekako značajni.
 
Neulaskom u pravi odnos sa našim talentima, interesovanjima, potencijalima, nesvesno se štitimo od razočaranja ukoliko se ispostavi da nismo u nečemu dobri onoliko koliko smo mislili da jesmo. To bi bio još jedan udarac na temelje ličnosti, koji već dovoljno istraumirana osoba, razumljivo, želi da izbegne. Nesvesna logika odbrambenog mehanizma glasi – “sigurnije je da sa strane ostaneš u sanjarenju o potencijalnom uspehu, nego li da svoju fantaziju testiraš i možda se razočaraš. Zaštićen sam od pravog gubitka, ako nikada nije bilo ni dobitka”.
 
✅ Fokusiraju se UGLAVNOM na svoje probleme, frustracije, njima nanete nepravde, nedaće (ovo odvojiti od prirodne potrebe čoveka da se sa drugim poveže i podeli nešto što ga muči. Ovde govorimo o hroničnom, neprestanom fokusu na loše, uz unutrašnji i spoljašnji utisak da je osoba “zaglavljena” i da se ništa ne pomera sa iste tačke). O svojim snagama, uspesima, srećnim okolnostima, stvarima koje su odradili dobro ili koje su drugi za njih uradili dobro kao da se plaše da govore – strano im je, nelagodno, umanjuju ih, gotovo kao da postoji strah da se kormilo života i funkcionisanja preusmeri na zdravo, produktivno, smireno, uspunjeno.
 
Naviknuti na gotovo ćelijskom nivou na haos i brigu, teško se fokusiraju na bilo šta dobro (a gotovo uvek postoji nešto dobro). Nesvesna logika odbrambenog mehanizma glasi – “bolje se fokusiraj na negativno, jer makar je poznato – nipošto se ne nadaj drugačijem načinu funkcionisanja, jer ako se isti uspostavi i nestane, biće gore nego da ga nikada nije ni bilo”. Viđam još nekoliko mehanizama na ovu temu – “moram da se fokusiram na loše i brinem, jer ukoliko ne brinem, nešto loše će se desiti” kao i “ukoliko pričam o dobrim stvarima, ureknuću ih, pokvariću, nestaće”.
 
Primera je sigurno još, pomenućete ih uverena sam u komentarima, a svima im je zajednička nemogućnost da primimo dobro, da osetimo da smemo sebi da dopustimo i da zaslužujemo dobro, da osetimo veru u sebe da možemo preživeti i eventualni gubitak tog dobrog (što je sastavni deo života), i ponovo ga uspostaviti, na isti ili čak bolji način.
Uprkos problemima koje nam trenutno prave, mehanizmi odbrane su zaista naši prijatelji, čuvari. Nemojmo ih prezreti zato što nam trenutno predstavljaju prepreku. Pogledajmo u prošlost.
 
Oni su formirani u najčešće u vrlo ranom periodu kako bi nas zaštitili od intenzivne boli i situacija sa kojima nismo imali kapaciteta da se nosimo, niti umno niti emocionalno, te zaista gotovo uvek deluju, baš kao i deca ponekad, iracionalno, nerazumno i detinjasto – mislim, ko još pri zdravoj pameti želi da se zaštiti od dobitaka, uspeha, emocionalnog ispunjenja?
 
Ljudska psiha je međutim vrlo logična (psiho-logična), i u terapijskom radu dosta brzo dolazimo do razloga uspostavljanja ovih mehanizama… A kada do ovih razloga dođemo i dotaknemo ih se, gotovo uvek pomislim samo jedno – HVALA VAM što ste su uspostavili. Hvala malom detetu koje je, najbolje što je moglo i umelo u datom momentu, iznašlo načina da zaštiti sebe od situacija izvan sopstvene kontrole. Hvala im, jer zaista je, uglavnom, u pitanju bilo neko preteško breme, jedno ili više njih, za svaka malena leđa.
 
Problem koji imamo danas je u tome što su ovi mehanizmi odavno zastareli. Služili su detetu, ali odraslu osobu sapliću. A kada je neki sistem ili mehanizam star i dotrajao, on je neefikasan i mnogo nas košta – kao neki stari, dotrajali automobil koji guta previše benzina, a pritom se kreće izrazito sporo, zagađuje okolinu – a i neudoban je. Mi sve dotrajale psihološke mehanizme odbrane skupo plaćamo, a plaćamo ga gotovo uvek i svi istom valutom – smanjenom životnom energijom, ostankom na poslovima ili u odnosima, situacijama za koje znamo da nisu po nas dobri, smanjenom brigom o sebi, zanemarivanjem naše dobrobiti i rasta kao ličnosti.
 
Kako se izvući onda iz svega ovoga…? Kako prestati da se štitimo od dobitaka, uspeha i ispunjenja?
Prvi korak ka dobitku je – spremnost da dolazimo, postepeno i polako, u kontakt sa gubitkom…
…U kontakt sa nekadašnjim, današnjim, pa možda i budućim gubicima kada je neophodno, umereno, ne naglo i ne preplavljujuće, onda kada smo za to spremni.
 

Osetiti ih, provariti, razumeti, otplakati, odžalovati, zaceliti…

 
Imati uz sebe blisku osobu, stručnjaka, empatično prisustvo drugoga, naročito je isceljujuće.
Nekada, kod komplikovanog žalovanja ili izrazito rigidnih mehanizama odbrane, stručnjak je i više nego dobrodošao.
Jer “sada smo veliki” i možemo svariti sve ove sadržaje sami za razliku od ranije, i stari mehanizmi nam više nisu neophodni. Kada uložimo trud da ih neko vreme posmatramo, osvestimo, kada ih proučimo kako funkcionišu, kada im možda i zahvalimo a onda, polako, postepeno vežbamo funkcionisanje na drugačiji, funkcionalniji način koji mi sami ovog puta biramo, stičemo sigurnost u sebe i svoju snagu, otpornost, u mudrost – i samo svoju navigaciju kroz život.
 
Jer tek kada prestane da nas plaši suočavanje sa boli, sa gubitkom – kada duboko spoznamo da su bol, razočaranje, frustracija sastavni deo života i da sa istima itekako dobro možemo da se ponesemo – prestaće da nas plaši i dobitak. Tek kada otklonimo prepreke na putu uverenja da zaslužujemo boljitak, tada ćemo ga zaista i dobiti i iskusiti.
Bez sposobnosti da se nosimo sa gubitkom, nema dakle ni sposobnosti da u svom životu osetimo dobitak.
Jesmo li spremni da izgubimo neke stare mehanizme kako bismo dobili novi život, novog sebe?
 
Ne prebacujte sebi ukoliko trenutno niste… siliti bilo koji unutrašnji proces može nam napraviti više štete nego li koristi, retraumatizovati nas ili pobuditi odjednom toliko nelagode, ljutnje, otpora, stida, unutar nas da se ceo proces obustavi i pre nego što je i počeo. (Zato je, inače, “teranje” drugih ljudi na psihoterapiju nedelotvorno. Osoba mora biti spremna. Duboko, iznutra spremna, a njena motivacija i drajv da se upusti u ovo čarobno ali nimalo lako putovanje zrela i postojana).
Ukoliko je ovaj tekst pak nešto dirnuo duboko u vama, ukoliko su vam oči malo zacaklele a disanje se produbilo, svi su izgledi da je proces, negde u pozadini, već uveliko počeo…. 💜 Verujte unutrašnjem glasu i ritmu svog bića…
 
Jelena Veljković

2 0 komentara

Komentariši