Svi koji su živeli u mom naselju znali su ko je Ružni. Ružni je bio mačak lutalica.
Ružni je voleo tri stvari u životu – tući se, jesti smeće i “voleti”. Ove tri stvari u kombinaciji s uličnim životom dosta su uticale na Ružnog.

Za početak, imao je samo jedno oko, a na mestu drugog bila je zjapeća rupa. Sa iste strane nije imao ni uho, levu nogu je nekada davno lomio, ali nikada nije zarasla kako treba, pa je uvek izgledao kao da će da skrene na levu stranu. Rep je davno izgubio u nekoj tuči, ostao je samo batrljak koji se uvek trzao. Bio je sivi prugasti mačak, ali je to bilo teško videti jer su mu glava i vrat bili prekriveni ranama. Čak mu je i telo bilo prepuno žutih okorelih krasta.

Svaki put kada bi ga ljudi videli, reagovali bi na isti način: “KAKAV GROZAN MAČAK!”, govorili bi.
Svoj deci su rekli da ga ni slučajno ne diraju jer je tako grozan, odrasli i deca su ga gađali kamenjem, polevali vodom, izbacivali iz dvorišta i udarali štapom ako bi probao ući u njihov dom.
Ružni je uvek reagovao na isti način. Ako bi ga neko prskao vodom iz crijeva, on bi samo stajao, trpeo vodu sve dok ne prestanu. Ako bi ga neko gađao nečim, pogurio bi se kao da je nešto skrivio.

Najdirljivije je bilo kada bi posmatrao decu kako se igraju. Probao bi im prići, tiho mijaučući i gurkajući glavu u njihove ruke, moleći ih za malo nežnosti i ljubavi.
Jednog dana Ružni je nježnost izgleda potražio i od susedskih haskija. Njima se to nije svidelo i oni su ga gadno napali. U svom stanu sam čuo njegovo očajničko mijaukanje i požurio sam mu pomoći. Kada sam stigao, već je bilo kasno – bilo je jasno da je njegov tužni život bio gotovo okončan.

Ružni je ležao u lokvi vlastite krvi, s nogama i stražnjim delom leđa iskrivljenim pod čudnim kutom dok mu je na prednjoj strani tela zjapila ogromna rupa. Kada sam ga podigao i probao ga odneti kući, čulo se kako šišti i ropće, borio se da ga ostavim. Sigurno je bio u stravičnim bolovima.

A onda se dogodilo nešto neverovatno. Dok sam ga držao u rukama, osetio sam njegovu njušku na svom uhu. Gurkao je njuškicu u mene i pokušavao se maziti i pored stravičnih bolova koje je osećao. U svoj svojoj agoniji, taj ružni stari mačak je želeo malo ljubavi i pažnje.

U tom trenutku sam pomislio da je Ružni najlepši i najmazniji mačak kojeg sam vidio u životu. Nijedan jedini put me nije pokušao ogrebati ili ugristi, niti pobeći od mene. Ležao je u mojim rukama, potpuno verujući da ću uspeti nekako olakšati mu muke.

Ružni je uginuo u mojim rukama pre nego što sam stigao do stana, ali ja sam ga još dugo držao u rukama razmišljajući o tome kako je jedan običan izranjavani ulični mačak uspeo potpuno promeniti moje mišljenje o tome šta to znači imati čistu dušu, voleti iskreno i potpuno.

Ružni me naučio više o davanju i saosećanju nego što su to mogle učiniti tisuće knjiga, stručnjaka, emisija … Zbog toga sam mu večno zahvalan. On je imao ožiljke van, na telu, ali ja sam ih imao unutra i bilo je krajnje vreme da ih počnem lečiti te naučim voleti duboko i iskreno. Da se bez rezerve dam onima do kojih mi je stalo.
Mnogi ljudi žele biti bogatiji, uspešniji, popularniji … Što se mene tiče, ja ću se uvek truditi da budem Ružni.

(Nepoznat izvor)

 

 

 

 

 

Nema komentara

Komentariši